ZLATNA RIBICA

[/url[url=http://www.fotorola.com/][/url[url=http://www.fotorola.com/]


Zlatna ribica je slatkovodna riba iz porodice šarana (Cyprinidae) i jedna od prvih domestificiranih riba, koje su još i danas popularne među akvaristima. Glavni predstavnik roda Carassius i ujedno najraširenija vrsta, Carassius auratus, masovno se gaji u ribnjacima i u privredno-prehrambene svrhe.
Zlatni karasi su prvobitno naseljavali vode Koreje, Kine i Japana, odakle su se brzo raširile po cijelom svijetu. U Evropu su unesene još sredinom 18. vijeka, a uspješno razmnožavanje u akvarijumima počinje krajem 19. vijeka. Vrstu je prvi put opisao švedski naučnik, Carl von Linné, 1758. godine.
Zlatne ribe su u akvaristici popularne kao početničke ribe. Za njih se vežu jedne od najvećih zabluda kada su u pitanju kućni ljubimci, te zbog toga i pate. Najčešće se drže u staklenim ili plastičnim kuglama, bez odgovarajućeg pročišćivača vode ili vazdušne pumpe, iako su šarani ribe kojima je to najviše potrebno, imajući na umu njihov brz metabolizam i potrebu za velikim količinama kisika u vodi. Kao posljedica ovog držanja, zlatne ribe u zatvoreništvu prežive od šest do osam godina, što je malo u usporedbi sa ribama kojima se omoguće normalni životni uslovi, a koje tada mogu živjeti i do pedeset godina.

Anatomija običnog karasa

Leđa karasa su bjeličasto-sive boje sa zlatnim odsjajem. Bokovi su srebrnasti, ponekad sa zelenim ili crvenkasto-žutim prelivima. Peraja su crvenkasto siva. Svim varijetetima je zajedničko visoko, sa strana lagano spoljšteno tijelo, pokriveno krupnim i čvrsto usađenim krljuštima. Leđna peraja je veoma duge osnove (između četrnaest i dvadeset žbica), a podrepna kratka (pet do osam žbica). Prva žbica i jednog i drugog peraja je snažna i nazubljena. Usta su terminalna i obrubljena kratkim brkovima (koji mogu biti i potpuno odsutni). Ždrijelni zubi su visoki, spljošteni i jednoredni.

U divljini

Karasi su prvobitno naseljavali vode Istočne Azije. Nastanjuju tihe i tople nizijske vode, najčešće stajaće. Mogu se pronaći u biljem obraslim barama, jezercima, kanalima, u kojima traži muljevito i glinovito dno. Zlatni karas živi na dnu, na dubinama i do dvadeset metara, gdje se hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U divljini su mu na meniju manje ribe, ikra, punoglavci i žabe, ali nerijetko će iskočiti iz vode loveći insekte. Tokom ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane i prelazi u hibernaciju.
Temperatura vode u njihovom staništu varira od 4 do 40 °C. Divlji karasi će visoke temperature preživjeti, ali im nisu omiljene zbog osiromašenja vode kisikom. Akvarijumske ribe neće podnositi temperature više od 30 °C; maksimum koji mogu podnijeti je 25 °C.
Zahvaljujući svom, ponekad zapanjujućem rastu, ubrzo su dospijele u evropske i američke vode kao neželjeni kućni ljubimci. Tu su se uspješno razmnožavale i ukrštale sa domaćim vrstama, te ubrzo postale sastavni dio tamošnje faune.

U akvarijumu

Držanje zlatnih riba u posudama može se pratiti još do vremena carske Kine, kada su carevi i carice uživali u pozlaćenim posudama ispunjenim vodom, a u kojima su boravili mutirani, zlatni šarani. Dvorjani su shvatili da ribe tu ne mogu dugo poživjeti, pa su tu provodile samo kratko vrijeme, tokom dvorskih festivala i ceremeonija. Zlatni karasi su u Japan uvezeni tek krajem 15. vijeka, a u Evropu, preko Portugala, 1854. godine. Odmah su postali popularni među evropskom elitom.
U akvarijumu kao hranu prihvataju kuhani grašak i svo kuhano, zeljasto povrće, te kupovnu hranu u granulama. Zbog anatomije usta teže im je gutati lisnatu hranu. Bez obzira na herbivorne navike, zlatni karasi će napasti i progutati sve ribe manje od sebe. Ironično je što su jedine akvarijumske ribe koje bi, bar prema temperaturi vode, mogle biti njihovi sustanari, ujedno i ribe koje najčešće jedu u akvarijumima: guppy i paleatusi. Posebno treba obratiti pažnju na ove druge, koji na leđnom peraju imaju oštru koščicu izraslu upravo u svrhe odbrane od predatora, a koja će proždrljivoj zlatnoj ribi zapeti u ustima. U tom slučaju zlatna riba obično umire u mukama, nakon čega koridoras jednostavno ispliva iz njenih usta. Zlatne ribice će moliti hranu svaki put kada se njihov vlasnik približi akvarijumu, ali se njihove molbe smiju uslišiti samo jednom na dan.
Karasi spadaju u hladnovodne akvarijumske ribice, koje će bez problema podnijeti temperaturu i ispod 20 °C. Zlatne ribe ipak ne toleriraju nagle promjene temperature, koje ih lahko mogu i ubiti. Ovo se posebno odnosi na male, negrijane akvarijume u kojima temperatura naglo pada noću. Iz tog razloga ona ne bi trebala padati ispod 10 °C, niti prelaziti 25 °C. Grijač nije neophodan, ali nije ni beskoristan upravo radi kontroliranja promjene temperature.
Svi šarani imaju brz metabolizam i traže velike količine kisika u svom prebivalištu. Iz tog razloga je zlatnim ribama u akvarijumima potrebno omogućiti dobru filtraciju i aeraciju vode. U svom prirodnom okruženju navikli su na gusto obraslo dno, ali je to često nemoguće postići u akvarijumima u kojima oni žive, zbog njihove tendencije da jedu i čupaju zasađeno bilje. Plastične biljke mogu preživjeti temperament zlatnih ribica, iako bi njihovi oštri vrhovi mogli ošteti osjetljivu sluzokožu ribe.


U vrtnim jezercima

Zlatne ribice su domestificirane na kineskim carskim dvorovima, kada je bilo popularno držati šarane u vrtnim jezercima i ribnjacima. Od običnog sivog šarana, uslijed genetske mutacije, nastao je šaran zlatnih krljušti. Ova varijacija je ubrzo postala popularna kod carske porodice, te su ljudi počeli izdvajati zlatne primjerke i ukrštati ih kako bi se boja očuvala. Sredinom 12. vijeka kineska carica je naredila da se iskopa jezerece koje će nastaniti crveni i žuti karasi, ali je istovremeno zabranila ljudima van carske porodice da drže zlatne karase, koji su tada predstavljali simbol carske porodice.
Karasi su danas vrlo popularne ukrasne ribe za vrtna jezerca. Podnose razne vremenske prilike, a vremenom će se naviknuti i na visoke ljetne temperature (jezerece bi ipak trebalo biti u sjeni). Bez problema prežive nekoliko sedmica pod ledom, dok god na dnu ima nezaleđene vode bogate kisikom. Kako bi ribe imale nezaleđenu vode pogodnu za hibernaciju, jezerce bi trebalo biti duboko barem osamdeset centimetara.
Pored obaveznih filtrirajućih pumpi, jezerca sa zlatnim ribama zahtjevaju i domaće vodeno bilje, koje igra ulogu u sistemu filtracije vode i ishrane ribe. Zlatne ribe će se lahko i brzo razmnožavati u jezercima, pa je potrebno dodati ribe koje će jesti dio ikre i tako njihovu populaciju držati na kontroli.

Razmnožavanje

Mrijest zlatnih riba u jezercu
Spolni dimorfizam kod zlatnih riba nije pretjerano izražen. Mužjaci imaju sitne i skoro neprimjetne pjegice na škrgama, dok je odlika ženki veći i širi trbuh. Pri pravilnoj i raznovrsnoj ishrani, zlatne ribe se mrijeste po nekoliko puta godišnje. Mrijeste se u grupama, najbolje dva do tri mužjaka na jednu ženku, kako bi sva ikra bila oplođena. Ženka će juriti i izbacivati ikru, koja se lijepi za vodeno bilje na dnu, a mužjaci prelaze preko nje izbacujući mliječ i oplođujući je. Mrijest traje otprilike tri do četiri sata. Odrasla, debela ženka u jednom mrijestu daje od 2000 do 3000 komada žutobjeličaste, ljepljive ikre. Roditelji su izraziti kanibali i proždirat će svoju ikru i mlađ. Jaja se izlegu za dva do tri dana, te se pojavljuju sićušne ličinke. Prva dva dana hrane se sadržajem svoje žumanjčane kesice, a trećeg dana počinju se hraniti rotatorijama. Već četvrtog dana mogu se hraniti Copepodima ("prašinom"), a kasnije i vodenim buhama. Mlađ počinje ličiti na odrasle ribe nakon sedam dana, ali će proći cijela godina prije nego dobiju zlatnu boju odrasle ribe.

Varijeteti

Akvariste je oduvijek oduševljavala vanredna mogućnost ukrštanja riba roda Carassius. Ukrštanjem zlatnog karasa (Carassius auratus) i običnog, srebrenastog karasa (Carassius carassius), dobijeni su slijedeći varijeteti:

Teleskop ima kratko, sabijeno tijelo velastih peraja. Karakteristične su ogromne oči, od ozlijeda zaštićene tankom prevlakom. Boja ribe varira od zlatnožute do crne.
Nebesko oko je varijetet sličan teleskopu, ogromnih očiju okrenutih prema gore. Repno peraje je trostarno i liči na lepezu.

Zlatna riba sa velovima je varijetet kratkog, zdepastog tijela i male glave. Leđno peraje je široko i uspravno, dok su ostala prozirna i dugačka, uslijed čega vise sa ribe. Boja tijela ovoga vrijeteta varira od zlatnožute do crveno-rubinske.

Kometa je varijetet čije se tijelo odlikuje zlatnožutim krljuštima i vrlo dugih, široko rasječenih rapenih peraja.
Lavlja glava je atraktivan varijetet kratke glave, oivičene debelim kožnim naborima koji podsjećaju na grivu lava.

Šubunkin je sličan kometi, od koje se razlikuje prozračnim krljuštima različitih boja.

Varijeti pušteni u prirodu neće dugo živjeti, upravo zbog dugih peraja koji ih čine lijepima, ali ih spriječavaju u brzom plivanju. Ipak, većina preživi dovoljno dugo da se mrijesti sa domaćim, divljim šaranima. Tako se nerijetko mogu uloviti potomci zlatnih ribica koji posjeduju neka njihova odličja, a koji su, kao i čistokrvne zlatne ribice, i dalje jestivi. U zadnje vrijeme dobijeno je mnogo novih varijeteta, koji se međusobno razlikuju u obliku peraja i boji krljušti. Neki varijeteti ne podnose dobro hladnu vodu kao obični karasi, u njoj gube boju ili ugibaju. Zanimljivo je da će ribe koje žive u potpunom mraku također izgubiti boju i postati bijele.

PREUZETO SA:http://sh.wikipedia.org